Ključne spoznaje u vezi s multiplom sklerozom (MS)

Godine 1421. sveta Lidvina klizala je na ledu u nizozemskome gradu Schiedamu kad je odjedanput osjetila slabost i pala te slomila rebro u dobi od 15 godina. Taj pad bio je prvi znak njezine bolesti, koja se sve više pogoršavala dok joj obje noge nisu bile paralizirane. Povjesničari su Lidvinu smatrali jednim od prvih dokumentiranih slučajeva MS-a.1

1830-ih francuski anatom Jean Cruveilhier i škotski patolog Robert Carswell, neovisno jedan o drugomu, no istodobno, prvi su opisali i ilustrirali lezije u živčanom sustavu koje se razvijaju kod MS-a.2, 3

Dr. Jean-Martin Charcot, profesor na Sveučilištu u Parizu, liječio je mladu ženu s tremorom i nerazumljivim govorom. Nakon njezine smrti, uočio je plakove u njezinu mozgu, koje je nazvao „sclerose en plaques”. Te je plakove povezao sa svojim drugim kliničkim opažanjima te postao prvi koji je dijagnosticirao MS kao zasebnu bolest.3, 4

Godine 1878. francuski znanstvenik dr. Louis Ranvier otkrio je mijelin, koji štiti i pomaže živčane stanice, a oštećen je u bolesnika s MS-om.4

Na Sveučilištu u Edinburghu patolog dr. James Dawson učinio je ključni napredak u patologiji MS-a 1916. godine kada je prvi put opisao mikroskopsko oštećenje mijelina i upalu krvnih žila koja se događa u mozgu.8

Godine 1933. američki znanstvenik dr. Thomas Rivers dokazao je da MS nije virusna bolest kada je uspio pokazati da se simptomi mogu pojaviti u životinja ako im se ubrizga zdravi mijelin te time izazove autoimuni odgovor. Taj životinjski oblik bolesti nazvan je eksperimentalnim alergijskim encefalomijelitisom (EAE).4

Godine 1959. američki neuroimunolog dr. Philip Paterson utvrdio je da su T-stanice uključene u EAE-u kad je bolest jedne životinje prenio drugoj tako što joj je ubrizgao te imune stanice.5, 6

Godine 1960. skupina znanstvenika otkrila je još jednu vrstu imunih stanica, koje nazivamo B-stanicama, u cerebrospinalnom likvoru ljudi s MS-om, što je bio velik napredak u postavljanju dijagnoze.7

U sljedeća dva desetljeća uloga ljudskoga imunosnog sustava u MS-u dodatno je razjašnjena. Između 1960. i 1970. godine više je znanstvenika potvrdilo da je MS imunosno posredovana bolest.8, 9

Godine 1981. britanski istraživač dr. Ian. R. Young upotrijebio je snimanje magnetskom rezonancijom kako bi promotrio mozak osobe s MS-om. Nakon prve snimke postalo je jasno da se MR može koristiti za uočavanje znakova bolesti čak i kad bolesnik nema nikakvih simptoma.8

Neurolog John Kurtzke izradio je proširenu ljestvicu statusa onesposobljenosti (EDSS), koja se koristi za procjenu stanja osoba s MS-om u kliničkoj praksi i u kliničkim ispitivanjima.10 Neka od mjerila uključuju funkciju vida, koordinaciju te otežano pomicanje ruku i nogu.

1990-ih razvijene su prve terapije koje pomažu kontrolirati znakove i simptome MS-a, ali ne mogu izliječiti. Nekoliko lijekova, koji se primjenjuju injekcijom, odobreno je za smanjenje učestalosti napadaja u živčanom sustavu za ljude s relapsnim MS-om (RMS), najčešćim oblikom bolesti.8 Otad je razvijeno još lijekova koji usporavaju pogoršavanje onesposobljenosti.

Razvijene su nove terapije s različitim načinima djelovanja i putovima primjene te su odobrene za RMS. Većina lijekova cilja funkciju T-stanica, što je njihov glavni mehanizam djelovanja.

U posljednja dva desetljeća znanstvenici su nastavili proučavati MS. Najnovija istraživanja upućuju na to da B-stanice imaju važnu ulogu u pogoršavanju bolesti kod MS-a.11, 12U zemljama diljem svijeta, za liječenje primarno progresivne multiple skleroze sada postoji lijek koji mijenja tijek bolesti.

M-HR-00001166

Referencije: 

1. Medaer, R. (1979). Does the history of multiple sclerosis go back as far as the 14th century? Acta Neurologica Scandinavica. 60(3): 189–92.

2. Murray, T. (2009). Robert Carswell: The First Illustrator of MS. The International MS Journal. 2009. 16, 98–101.

3. Compston, A., Lassmann, H., McDonald, I. (2006.). McAlpine's Multiple Sclerosis (Fourth Edition). London: Churchill Livingstone. 3–6.

4. Rolak, L. (2003). MS: The Basic Facts. Clinical Medicine & Research. 1 (1), 61–62.

5. Paterson, P. (1960). Transfer Of Allergic Encephalomyelitis In Rats By Means Of Lymph Node Cells. The Journal of Experimental Medicine. 111, 119–1947.

6. Fletcher, J et al. (2010). T cells in multiple sclerosis and experimental autoimmune encephalomyelitis. Clinical and Experimental Immunology. 162, 1–11.

7. Holmøy, T. (2009). The Discovery of Oligoclonal Bands: A 50-Year Anniversary. European Neurology. 62, 311–315.

8. Rolak, L. (2009). The Basic Facts: The History of MS. National MS Society. 1–11.

9. Steinman, L. (2003). Optic Neuritis, A New Variant of Experimental Encephalomyelitis, A Durable Model for All Seasons, Now In Its Seventieth Year. The Journal of Experimental Medicine. 197 (9), 1065–1071.

10. Kurtzke, J. (1983). Rating neurologic impairment in multiple sclerosis: An expanded disability status scale (EDSS). Neurology. 33, 1444–52.

11. Disanto, G.; Morahan, J. M.; Barnett, M. H.; Giovannoni, G.; Ramagopalan, S. V. (2012). The evidence for a role of B cells in multiple sclerosis. Neurology. 78 (11), 823–32.

12. Hauser, S. et al. (2008). B-Cell Depletion with neuroparalytic accidents in Relapsing–Remitting Multiple Sclerosis. New England Journal of Medicine. 358, 676–88.